"Mirišem je kao cvet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom. Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od sveta, od straha, od ružnih sećanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nežnošću što vri u meni kao vrutak. Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osećam se kao gospodar sveta"
Dugo smo tako sedeli držeći se za ruke. Čitala sam u njegovim očima strahove nasleđene od davnih predaka, koje prava ljubav postavlja na našem putu kao iskušenja koja moramo da prebrodimo. Pročitala sam sećanje na moje odbijanje od prošle noći, na dugo vreme koje smo proveli odvojeni, godine u manastiru koje je posvetio traganju za jednim svetom gde se takve stvari ne događaju.
Pročitala sam u njegovim očima da je bezbroj puta zamišljao ovaj trenutak, mesto događaja, izgled moje kose, boju moje haljine. Htela sam da kažem "da", da mu kažem da je dobrodošao i da je moje srce dobilo bitku. Htela sam da mu kažem koliko ga volim, koliko ga želim u tom trenutku.
Ali i dalje sam ćutala. Prisustvovala sam, kao u nekom snu, njegovoj unutrašnjoj borbi. Videla sam da ima pred sobom moje "ne", strah da me ne izgubi, grube reči koje je slušao u sličnim prilikama, jer svi mi prolazimo kroz to iskustvo i gomilamo ožiljke.
Oči su počele da mu sijaju. Znala sam da upravo savlađuje sve te prepreke.
Slomi ovu čašu, molim te, i oslobodi nas svih tih prokletih predrasuda, te manije da sve treba da se objasni i da treba raditi samo ono što drugi odobravaju.
Ustao je, zgrabio me za kosu i počeo da me ljubi.
I ja sam njega stezala za kosu, zagrlila ga svom snagom, grizla njegove usne, osetila njegov jezik kako se kreće u mojim ustima. Bio je to poljubac na koji se odavno čekalo, koji se rodio kraj reke našeg detinjstva, kad još nismo razumevali šta ljubav znači. Poljubac koji je ostao da visi u vazduhu dok smo rasli, koji je putovao svetom kroz sećanje na jednu kolajnu, koji je bio sakriven iza hrpe udžbenika. Poljubac koji se gubio nebrojeno puta, da bi sada, napokon, bio pronađen. U tom poljupcu bile su sadržane godine i godine traganja, razočarenja, nemogućih snova.I ja sam njega ljubila istom žestinom. Ono malo ljudi koji su se zatekli u kafani sigurno su nas posmatrali uvereni da vide pred sobom jedan običan poljubac. Nisu znali da je u tom poljupcu bio sažet čitav moj život, i njegov život, i život svih osoba koje se nadaju, sanjaju i traže svoj put pod suncem. U tom trenutku ljubljenja bili su sadržani svi radosni trenuci koje sam ikada doživela..''
Tanana je linija koja razdvaja svet jave od sveta sna. Većina ljudi je i ne primećuje, nego se prepušta svojim unutrašnjim časovnicima: kada otvore oči, budni su; kada ih zatvore, vreme je za snove. Kažu da svi, kad zaspimo, stalno sanjamo, samo što neki pamte snove, dok ih drugi zaborave još pre nego što razmaknu trepavice. Kažu, takođe, da nam Bog, ukoliko poželi da se obrati nekom od nas, govori dok sanjamo, jer da se pojavi na javi, sagoreli bismo od njegovog sjaja i lepote. I u snu, doduše, treba biti obazriv. Nije se jednom desilo da su neki, koji su duboko i dugo snevali, toliko odlutali da nisu stigli na vreme da se vrate. Takvi posle čuče kod linije razdvajanja, koja s one strane deluje kao kakav grdan zid, i čekaju da se otvore dveri kroz koje će se vratiti u svet, a kada se vrate u svet, vide da više ništa nije isto kao pre. Zbog toga je dobro imati na umu reči Suzan Zontag koja je govorila da ne želi da snovi tumače njen život, već da njen život tumači snove. Spinoza je, naravno, smatrao da su snovi besmislica, praznoverje koje se rađa iz straha. Edgar Alan Po je tvrdio da je sve što vidimo samo san usnut u drugom snu. Mnogo vekova ranije, Čuangce je umro ne znajući da li je čovek koji sanja da je leptir ili je leptir koji sanja da je čovek koji sanja da je leptir. A ja, kada sam bio mali, strepeo sam od mogućnosti da sam tek lik u nečijem snu, te da je dovoljno da se taj neznani snevač probudi da bi se moj život okončao. Svaki put kada bi nešto tresnulo, prepao bih se i, ukočen, ne trepćući, iščekivao kraj. Ni danas ne znam da li je moje strahovanje bilo opravdano, i ponekad, za svaki slučaj, hodam na vrhovima prstiju, nesiguran na kojoj strani se nalazim, u svetu jave ili svetu sna. Možda zbog toga verujem u tišinu, iako sada znam da nema ni snevača ni snevanih, odnosno, da je svako od nas svoj vlastiti san, koji niko drugi ne može da sanja. Niko osim umetnika. Jedino su oni u stanju da neprimetno prelaze liniju razdvajanja između jave i snova, da pohode usnule, i da zatim svojim delima, rečima ili slikama, zvukom ili glasom, saopšte budnima ono što su doznali u svetu ispod očnih kapaka. Da nema umetnika, verovatno bismo postojali u svetu bez dimenzija, nalik na senke koje sanjaju druge senke, ništa više. Zahvaljujući umetnicima, svet nam se prikazuje u potpunosti, u punoći koja bi nam imače promakla. Bez njih, bezbroj koprena nerazumljivosti stajalo bi između nas i sveta, a linija između jave i snova bila bi neprelazna ili teško prohodna, nejasna i nerazumljiva. U Talmudu, možda baš zbog toga, piše da je neprotumačeni san kao nepročitano pismo. Umetnici, dakle, pogotovo likovni umetnici, koji nisu sputani rečima, omogućavaju nam da pročitamo pisma koja bi ostala nagomilana u teško dostupnim odajama naše svesti. Oni slikaju svoje snove, a njihove slike, kao kakvi prozori, otvaraju prolaze kroz koje ulazimo u sebe i otkrivamo pravo lice sveta. Mi smo svet, svet je san, san je slika, slika smo mi. Krug je zatvoren. Ostaje nam još samo da stanemo ispred slika i da počnemo da sanjamo.