четвртак, 27. септембар 2012.

"Mi smo ipak nekada postojali"

Znao si ko sam kada si me upoznao.Nestvarna i nestalna,kao vetar kao noc,dodjem pa nestanem. Nisi me mogao imati a ni voleti,jer strah od gubitka je bio jaci od ljubavi.Razumem te i zato nisam dozvolila da me zavolis do kraja.Lagala sam sebe da te ne volim i da meni bude lakse.Bila sam losa i sebicna,zao mi je zbog toga,al to sad ne znaci mnogo.
Jedna kap jesenje kise na tvom obrazu i lagani vetar u tvojoj kosi mozda ce ti sapnuti da sam nestala.I to sto sam nestala bice ti jedini dokaz da sam ikad postojala.Bice ti cudno,znam,ali veruj mi meni ce biti jos cudnije.
Bolce me srce,koje nisam priznavala da postoji,bolece me dusa kojoj sam branila da te voli,ali moracu da odem,jer to je jedino sto mogu da uradim za tebe.Ne pokusavaj da me zadrzis,jer to je kao da obala pokusava da zadrzi talas.

Nemoguce je,i suvise sam te volela da bih te povredjivala svojim prisustvom.Ja sam prevrtljiva kao noc,kao dan,nikad neznas sta nosi sa sobom.Ma znas me vec sta da ti pricam.I zato me nemoj voleti,jer ja za ljubav neznam.
Kad odem jedna kap hladne  kise i onaj prokleti lagani vetar sapnuce ti da sam mozda nestala zauvek.Ne zali zamnom,nisam bila vredna tvoje ljubvi...
Ali kad me ne bude,neka ti sunce,mesec i zvezde kazu koliko sam te volela,i da cu zuvek plakati za tobom.A to sto nisam tu...To ce proci kao sto godisnja doba prolaze.Mozda se jednom promenim,ko zna?Samo me nemoj zaboraviti.Ja tebe nikad necu...Potrazi me nekad u kutovima ociju svojih i shvatices da tvoja sam,sada sam deo tebe....A ja,ja cu te vec negde cekati,znam da ces jednog dana opet doci,jer mi smo ipak nekada postojali...jesen 2005

Нема коментара:

Постави коментар